Španci to rade najbolje (Trileri)

Počinjem da mislim kako sam u prethodnom životu bila triler. Mora biti. I to onaj prepun napetosti, koji vas "vozi" kroz radnju u petoj brzini konstantno navodeći na pogrešne zaključke, skrivajući istinu i ubicu, daleko od vaših očiju.

Jer još kao dete najviše sam uživala u krimi romanima i psihološkim, spooky trilerima. Čitala sam u jednom dahu Agatu Kristi, Artura Konana Dojla a potom Niki Frenč baš kao što sada ne mogu da se odvojim od Nesbea, Indridasona i ostalih skandi majstora krimi tematike. Isti je slučaj bio sa filmovima, a posebno onim koji su stizali iz evropske kinematografije jer nekako režiseri sa Starog kontinenta ne bace vam u startu sve karte na sto upućujući vas na očiglednog ubicu, niti toliko miksuju sa akcijom, seksom i uvek, skoro uvek dodaju malu dozu nadrealnog, taman na granici.

U žanru trilera odavno već se zna. Iako i Francuzi (Bilo koji od Claude Chabrola, zatim omiljeni L'Appartement i poslednji Elle samo su neki od francuskih trilera koji zaslužuju desetke) imaju sjajne naslove, Španci to rade najbolje!

Kao da su učili od "tate" pravih trilera, gospodina Alfreda Hičkoka koji je uspeo da napravi serijal najsavršenijih trilera starog Holivuda - I confess, Rear window, Marnie, Stage fright... čovek nije snimio nijedan koji ne zaslužuje najviše ocene! Od starta španski režiseri su shvatili da je najbolji triler onaj koji vam ponudi napetu misteriju sa krimi tematikom uz malu mrvičicu horora, odnosno nadrealnog koga u osnovi i nema, ali uz pomoć montaže, a posebno muzike i kadrova reditelj stvara tu napetost koja je sveprisutna u klasičnim hororima poput briljantnog ostvarenja Crno biće u laguni.

Među prvim trilerima španskog govornog prodručja - onaj basic koji morate da prođete ako planirate da se bacite na naslove koje vam donosim u nastavku su svakako ova dva filma: El espinazo de diablo i Tesis.

Tesis debitantski film Alejandra Amenabara iz 1996. godine i njegov jedini triler ako ne računamo genijalni film The Others sa Nicole Kidman, prati studentkinju filmske škole Angelu koja za svoju doktorsku tezu priprema rad o nasilju u medijima. Kada od mentora dobije kasetu sa ultra nasilnim scenama, Angela će otkriti da u pitanju nije fikcija, već snaf film koji sadrži autentične scene nasilja i ubistva, i da je jedan od aktera devojka koju poznaje iz svoje škole. Za razliku od Tesisa koji je čist triler sa spooky atmosferom, El espinazo de diablo iz 2001. godine, treći po redu naslov Guillerma del Toro-a može bez problema da se okarakteriše kao film strave ili užasa, samo na španski način.

Kultni film je smešten u špansku provinciju i poslednje dane Građanskog rata, skoro svo vreme dešava se u domu za nezbrinutu decu koju vode Karmen i dr. Kasares, vatrene pristalice republikanaca koji slom je pitanje vremena. Pored njih, u sirotištu rade još mladi nadzornik Jakinto i sluškinja Končita. U to sirotište dolazi dečak Karlos koji je ostao bez roditelja shvtivši da dom opseda duh dečaka Santija koji je preminuo u nerazjašnjenim okolnostima. Zaintrigirani? 

Poslednji niz godina Španci se vraćaju u igru s nekim sjajnim naslovima, od kojih sam ja odabrala četiri koja zaslužuju samo visoke ocene i vašu pažnju ako ste fan njihove triler sesije. Ali idemo redom!

La cara oculta (Skriveno lice, 2011)


Ovaj napet, zanimljiv i misteriozan film je zapravo koprodukcija španske i kolumbijske kinematografije, a režiser je Andres Baiz dok u glavnim ulogama igraju Quim Gutierrez, Martina Garcia i Clara Lago. U središtu priče je Adrian, mladi zgodni dirigent koji se doseljava u Kolumbiju zajedno sa devojkom Belen, nakon što prihvati posao tamošnje filharmonije. Iako se par čini srećnim, Belen biva ljubomorna i nekako usamljena u Adrianovoj senci, te odlučuje da ga napusti, ostavljajući iza sebe video poruku na kameri. Nakon što utapa tugu u alkoholu zbog misterioznog i iznenadnog odlaska Belen, Adrian upoznaje konobaricu Fabianu koja mu pomaže da zaboravi bivšu. Međutim, Adrianov život se komplikuje u trenutku kada ga poseti policija koja je uverena da je upravo on kriv za nestanak svoje bivše devojke. Prilično interesantan film sa možda najneobičnijim redteljskim izborom nestanka neke osobe. Ali to je sve što ćete saznati od mene!   




El cuerpo (Telo, 2012)

Nalik i prethodnom filmu, i ovaj je poput slagalice koju režiser vrlo lukavo slaže kako se približavamo kraju, krijući onu glavnu "sliku" što duže od gledaoca. El cuerpo počinje u nići kada iz mrtvačnice nestaje telo Mayke (Belen Rueda). Na scenu stupa inspektor Jaime koji mora da razotkije zašto je baš nestalo telo ove prelepe i bogate žene, koja je preminula od priično iznenadnog srčanog udara, a prvi na spisku za razgovor je njen suprug, mlad udovac Alex (Hugo Silva) koga je vest o nestanku tela zatekla kod ljubavnice Karle. Veći deo priče se dešava u policijskoj stanici u kojoj ispituju sumnjivog udovca koga je žena obožavala. Uz pomoć flešbekova, režiser nas upoznaje sa prirodom njihovog odnosa.



 

Mientras duermes (Dok spavaš, 2011)

Većina španskih trilera može slobodno da se okarakteriše kao "bolesna" ali od svih navedenih, ovaj to najviše zaslužuje. Jer dok su ostali pametne, inteligentne intrige koje nude neverovatne rasplete, ovaj u startu ima jednu "bolesnu", morbidnu naviku glavnog junaka na kojoj se bazira kompletan film. Naime,  glavni junak je Cesar koga glumi možda i najbolji španski glumac današnjice, maestralni Luis Tosar. Cesar je domar jedne stambene zgrade u Madridu, osoba kojoj većina stanara daje s punim poverenjem svoje ključeve da im zaviruje u dom. Međutim, dok većina stanara spava Ceasar ima jednu redovnu naviku: da se zavuče pod krevet zgodne stanarke Clare (Marta Etura), omami je opijumom i provede noć u njenom krevetu. Bolesno zar ne? U ovom filmu su karte odmah bačene na sto i gledalac prati "negativca" od starta, ali niko ne zna šta je krajnji cilj bolesnika dok se polako plete mreža oko sirote Clare.




Contratiempo ( Nevidljivi svedok, 2016)

Ovo je ubedljivo najbolji triler ( jer El hombre de las mil caras doživljavam kao čist krimi) španskog govornog područja u poslednjih deset godina. Bar je to neki moj utisak, ali vidim da i drugi koji su gledali imaju isto mišljenje. A ko bi rekao, Mario Casas se proslavio u španskoj verziji Tri metra iznad zemlje i nastavka Želim te, te postao teen senzacija što ga je nekako stavilo u red lepotana od kojih se ne očekuju izbori preterano kvalitetnih filmova. Međutim, njemu je uloga mladog biznismena Adriana sjajno legla. Radnja filma počinje u trenutku kada Adriana (Mario) posećuje advokat Virginia (Ana Wegener) ne bi li saznala šta se desilo u jednoj hotelskoj sobi gde je Adrian pronađen bez svesti pored mrtvog tela svoje ljubavnice Laure (Barbara Lennie). Virginia polako sa Adrianom počinje da sklapa mozaik iza cele priče pokušavajući da pronađe istinu i napravi slučaj koji će njenog novog klijenta spasiti zatvora. Dok gledate čini vam se da sve znate, ali kraj je maestralan i potpuno neočekivan.


Коментари

Najviše ste čitali