Teško, teže, najteže (Osvrt na 21. izdanje Festivala autorskog filma)

Ovogodišnji FAF slobodno mogu da kažem potrudio se svojski da nas rasplače, rastuži i potrese. Sjajan program ponudio je selekciju teških porodičnih drama o otuđenosti, ljudskoj patnji i potisnutim emocijama. Svi ti filmovi trijmfovali su na najvećim evropskim filmskim festivalima, pokazujući koliko su drame - bar na tlu Starog kontinenta, daleko superiornije naspram ostalih žanrova.

Nakon što sam odgledala sva četiri ostvarenja, mogu da kažem kako sam gledala četiri teška, maestralna filma koja preporučujem uz posebnu napomenu: spremite maramice. Ovo su filmovi koji nažalost oslikavaju našu sadašnjost, a posebno surovu i potresnu sliku porodice u postmodernom društvu, u kome malo ko brine o zajedništvu, već samo o sebi i svojim potrebama.       

Nelyubov - BEZ LJUBAVI (Rusija, 2017)

Andrey Zvyagintsev, jedan od najboljih savremenih ruskih režisera ( The Return, Leviathan) novim filmom uspeo je da odnese Jury Prize sa ovogodišnjeg Kanskog festivala, trijumfuje na festivalima u Zagrebu, Londonu i Minhenu u kategoriji Best movie i osvoji najveći broj nominacija za "evropskog Oskara". Naravno, ovaj film je i ruski kandidat za Oskara.  

Veran ruskoj školi, Andrey u novom filmu sjajne fotografije i muzike, kameru i svu našu pažnju okreće ka jednoj raspadnutoj porodici. Ta porodica, stub svakog čoveka odavnina je bila glavna tema ne samo ruskih filmskih stvaralaca, već i pisaca. Pored Francuza, samo su još Rusi znali da u okviru umetnosti prikažu kako određene društvene, savremene promene utiču na porodicu koja je temelj, kormilo svakog čoveka. Ono što je ostalo nepromenjeno unazad vekovima je uticaj porodice na formiranje čoveka. Mlad čovek, dete upija sve ono što se dešava u svojoj porodici: ljubav, strah, otuđenost, mržnju, krivicu, a posebno odsustvo ljubavi, nežnosti.

U ovom filmu to dete je Aljoša. Jedinac Ženje i Borisa koji žele što pre da se razvedu. I u tim trenucima kada treba da se brinu za dete i potrude se da ono što bezbolnije prođe kroz njihovu olupinu, oni se sebično brinu samo o sebi. Majka koju genijalno glumi Maryana Spivak, želi što pre da stavi tačku na neuspešan brak i preseli se kod ljubavnika, daleko starijeg od nje. Otac (glumi ga takođe odlično Aleksey Rozin) isto ne želi puno da čeka, jer njegova mlada devojka samo što se nije porodila. Iako ne mogu da smisle jedno drugo, Ženja i Boris se neprestano svađaju i to najviše oko toga kod koga će Aljoša da završi nakon prodaje stana i razvoda. Te svađe dešavaju se mahom u stanu, dok njihov trinaestogodišnji sin plače u svojoj sobi. 

 

Potpuno bezosećajni i nezainteresovani roditelji, ne pokazuju ni mrvicu nežnosti niti ljubavi prema svom jedincu, fokusirani jedino na svoje želje. U tom haosu, niko od njih neće primetiti kada im sin nestane. To će tek majka registrovati, nakon dan i po. Pretraga će još više udaljiti roditelje, a na površinu doneti neke potisnute emocije. Da su roditelji potpuno zapostavili dete pokazuje scena kada odgovaraju na pitanja o svom sinu koje im postavlja istražitelj. Skoro svaki odgovor je "mislim", mislim da mu je to najbolji drug, mislim da je voleo to, želeo to. 




Maestralna  scenografija ruske zime sa posebno usporenim kadrovima beline i zaleđenog jezera dodatno je pojačala priču, dok je lik majke jedan od najhladnijih koje sam gledala u nekom filmu.

Happy End  - SREĆAN KRAJ ( Francuska, 2017) 

Najnovije ostvarenje jednog od najpriznatijih evropskih stvaralaca Michaela Hanekea ( The Piano Teacher, Cache, Amour) za sada nije dobilo niti jednu nagradu. Ali to ne znači da je nije zaslužilo. Austrijski režiser, sličan ruskoj školi pa samim tim i Andreyu poznat je po usporenoj radnji, temama koje tretiraju razne socijalne i društvene teme, a posebno napete, čudne odnose i jednu "francusku" otuđenost koja je poslednji niz godina poprimila novu dimenziju.

Kod Francuza naime "oruđenost" nije problem savremenog društva. Ona je u neku ruku karakterna crta svih Francuza koji su odavno poznati po rezervisanosti, jednom hladnom odnosu prema porodici u kojoj se deca uče da imaju poštovanje prema starijima, ali i držanje i ponašanje iznad "sitnih" emocija, nežnosti. To se najbolje vidi u sceni u kojoj mala Ema svom ocu govori: ti nikoga ne voliš. ne voliš anais, nisi voleo moju mamu, ne voliš ni mene, i to je u redu. ja samo ne želim da odem u dom.  




Ema je inače čerka iskusnog hirurga Tome (Mathieu Kassovitza) koja dolazi da živi sa ocem i njegovom novom suprugom i sinom u porodičnu vilu, nakon što joj se majka predozira sa lekovima i padne u komu. U porodičnoj vili živi i njen deda ( Jean-Louis Trintignat) i njena tetka (Isabelle Huppert) koja uskoro planira verodbu sa engleskim advokatom Lorensom (Toby Jones).  

 


Najveći kvalitet filma je udarni glumački trio, krhki lik mlade Eme koja je svesna da njen otac vara i sadašnju suprugu i crni humor dekice koji žarko želi da se ubije, bespomoćan u svojoj starosti, a potpuno zdrav da smrt dođe prirodnim putem. 

Foxtrot - FOKSTROT ( Izrael, 2017) 

Samuel Maoz stoji iza najboljeg izraelskog filma godine koji je ovekovečen nagradom za Najbolji strani film na američkom National Board of Review, zatim Srebrnim lavom na Venecijanskom festivalu (Najbolji film i Jury Prize) i Nagradom publike na Zagrebačkom filmskom festivalu.

Podeljen na tri dela, Foxtrot kao i dva prethodna u fokusu ima porodicu, ali dok smo u ruskom gledali kako sama porodica sebe uništava, a u francuskom satiru jedne buržujske porodice koja je otuđena odavnina, u izraelskom fantastičnom ostvarenju jedan događaj usloviće potpuni haos unutar stabilne i srećne porodice. 



Film počinje trenutkom kada uniformisani vojnici dolaze da Mihailu i Dafni Feldmann saopšte strašnu vest da im je sin Jonatan, vojnik nastradao na dužnosti. Dok majka dobija epileptički napad, a otac u šoku ne može da dođe do reči režiser nam pokazuje nemoć porodice da se izbori sa gubitkom. Ono što će uslediti dolazi krajnje neočekivano, ali kada pomislite da priča staje, ona ustvari tek počinje.  

Ako je u ruskom bezosećajan lik majke ostavio najveći utisak, u izraelskom maestralan Lior Ashkenazi briljira u ulozi oca Mihaela koji se polako urušava u sopstvenom bolu i kako film odmiče biva sve slabiji, sve izgubljeniji




DRUGA STRANA SVEGA ( Srbija, 2017) 

Druga strana svega najnovije je dokumentarno ostvarenje mlade srpske autorke Mile Turlajić. Nakon uspeha filma Cinema Komunisto iz 2010, Mila se vratila filmom koji je uspeo da osvoji najprestižniju filmsku nagradu u sferi dokumentarca, trijumfovavši na amsterdamskom IDFA, najvećem i najuticajnijem festivalu dokumenataraca na svetu!

To je bio i više nego poziv da pogledam beogradsku premijeru prvog ostvarenja s ovih prostora iza kog je stao veliki HBO. U nešto malo više od sat i po, Mila nas je vratila u prošlost, onu koju smo potisnuli. Prateći tokom pet godina u porodičnom stanu dešavanja oko svoje majke, poznate aktivistikinje i profesorke Srbijanke Turlajić, Mila je uspela da ispreplete ličnu priču svoje porodice sa političko-istorijskim dešavanjima koja su pratila odrastanje i karijeru njene majke. Hronika jedne porodice tako je postala hronika jedne zemlje.  

Maestralno montiran, propraćen sjajnom muzikom ( Josipa i divan instrumental) i televizijskim snimcima iz raznih arhiva, pa i privatnih film je ipak "najveći" zbog Miline jedinstvene, nepopustiljive i snažne majke, ali spremite se za gorak osećaj u ustima, jer ovo je možda najpre film o nama, Srbima. Realan, potresan i iskren.

Ovo je film koji pokazuje da možda iako niko nije zaboravio neke događaje, već ih samo potisnuo uz "bilo pa prošlo, idemo dalje", mi ne idemo dalje. To je problem. Mi se vraćamo, idemo unazad i ponavljamo se. Kao da sami sebe obaramo na popravnom.

"Problem petog oktobra je u neuspeloj revoluciji. Ja kao profesor bi trebala da znam kako su sve revolucije neuspešne i kako oni koji je izvedu, uvek uprskaju stvar." - Srbijanka

Ovo je takođe film koji demontrira kako mi možda imamo uspehe u ličnim životima, ali da kao narod, nemamo niti jedan. Čak i sve bivše zemlje Juge, koliko god jadne i tužne, uspele su da dobiju bar nešto. Svoje zemlje. Mi? Mi jedino možemo da kažemo da smo uspeli u neuspehu.  




Međutim, ono što je najporažavajuće je činjenica da su nas neke stvari stvarno razuverile da će biti bolje. Nekako možda najemotivniji momenat filma je onaj u kome masa oduševljeno slavi taj pad Slobodana Miloševića. Svi ti ljudi na ulicama Beograda koji su verovali da je "bolje" i "idemo dalje" stvarno moguće. Ta neopisiva sreća i pozitivizam mora da vam pokrene suze, jer svi mi znamo šta se desilo posle. 

Čak iako u filmu nema atentata na Đinđića, meni je taj trenutak bio pokazatelj: hoćete napred i dalje? e nema dalje! ne može! Zato s jedne strane razumem bezvolju, ravnodušnost i predanost svoje generacije koja bi trebala da bude odlučnija, nikako pasivna u želji da se nešto suštinski promeni. Srbija je pokazala šta se dešava sa revolucijama ovde. A opet, to nije izgovor i što bi rekao Balašević: krivi smo mi.

I neću više, jer bi o utiscima i razmišljanjima nakon ovog filma mogla još dosta. A ne želim. Verujte, imaćete sami dovoljno materijala za jedan monolog. 

Коментари

Najviše ste čitali